Mirjana Aleksandrova Rajković
Na samom početku knjige ’’Pod svetlom istne’’, autorke Ane Ilić, njena posveta me zadržala da ne produžim odmah dalje. Rečenica ’’Svima koji me nisu popreko pogledali’’ veoma opominjuće djeluje a istovremeno izražava ogromnu zahvalnost, pretpostavljamrezervisanu za rijetke. Gledala sam u tu rečenicu, iščitajući je više puta, kao da je neko dugo, prozno djelo. Odmah sam imala utisak kao da mi je neka imaginarna suza kanula u dušu, te sam sačekala da prođe. Rekla sam ’’ne, nećeš biti tužna, jer Aninoj poeziji i Ani nije potrebna tvoja tuga, nego radost. Ana se bori. Ana ne stagnira. Ana samo prolazi najtežu fazu života i ne smije biti bez što više pozitivnih misli i molitvi za njeno ozdravljenje i od sasvim nepoznatih joj ljudi, kao što si ti. Pomoli se za Anu i daj joj moralnu podršku, tako ćeš je najbolje ispoštovati.’’
Veoma teško bi bilo govoriti o Aninoj poeziji, jer je ista isuviše duboka, da bi se mogle naći stvarno odgovarajuće riječi. Poslije čitanja Anine rečenice: ’’Jer niko ne udara jače od života’’, zar ne treba zaćutati, bar koji trenutak, a onda bi sve riječi bile blijede, pred tako ogoljenom istinom. Zato kažem da mogu govoriti samo o osjećaju koji je Anina poezija izazvala kod mene kao ljudskog bića, kao žene i kao stvaraoca, ali o snazi, težini i originalnosti njene poezije, teško da iko može govoriti, a da ne ponovi ono što je Ana već dovoljno jasno rekla kroz svoje pjesme.
Dakle, već ta prva rečenica u knjizi – Anina posveta – zadivila me je. Nije svako sposoban da tako duboko vidi razliku u ljudskom pogledu, a onda i da osjeti zahvalnost za one koji su joj duši prijali, pa uz to još i da se zahvali u svom prvijencu, knjizi u kojoj se hrabro suočava sa istinom, osvjetljava je i tako dobija naziv ovo djelo! U fazi puberteta koji je sam po sebi dosta komplikovan, nositi se sa tolikim bremenom života sa kolikim se Ana igorm sudbine uhvatila u koštac… to mogu samo odabrani!
Čitajući poeziju ove mlade pjesnikinje, bila sam ne malo iznenađena dubinom misli i zrelošću emocija, kao i njihovim porukama, uz to tako vješto zaodjenutih plaštom najfinije lirike koja ne može a da ne zaboli čitaoca. Rijetko kad sam ovako snažnu poeziju čitala. I ne samo ja – sigurna sam. Ovakva snaga emocija sa kakvom se Ana nosi i koja izbija iz svake njene rečenice a kamo li i pjesme – nesaglediva je. Ono što je sasvim očigledno, to je da je Ana rođena pjesnikinja… njene riječi… muzika tih riječi ima specifičan ton i odzvanja u duši čitao snažno, poput eha poslije udarca najjačeg gonga.
Snaga duha ove mlade pjesnikinje je za divljenje, zato je poruka koju joj upućujem sledeća:
Ana draga, blagoslovena da si na stvaralačkom Nebu!
Mirjana Aleksandrova Rajković