Zabarikadirani mravi

Žestoki, površni poklopac stradanja, moga i tvoga. I nepovratni dašak, bura duše, monsun pogleda, povetarac laganja.

Kad putujem kroz neka sela i vidim da ljudi koji su zaokupljeni mislima prave toliko malu senku na kubnoj osunčanosti, budem zahvalna što nisam ja ta koja svojim sitnim poslovima izgleda nebitno, neukusno i mučno podjednako nebitnim putnicima iz auta. Što ja samo prolazim. Zahvalna sam što mene niko ne zakači mislima, samo u tvojim slomljenim sećanjima sam u crvenom.

Teško je kad svoj život predstaviš u dve sekunde odsutnosti i svoj karakter u nemarnoj boji jeftine odeće. Ne postoji vreme u besmrtnosti i upravo zato te dve sekunde ostaju za mene večnost i ljudi, bespomoćni u svojoj lucidnosti, ostaju neshvaćeni. Bez mene, a isto kao ja.

Kuće predaka nemaju ni svoju tačku, ni svoju oznaku i svi signali iz te kuće su nevidljivi. Kao što je rađanje ljubavi i strahota nekih grehova, drame. Za neke su signali samo bežični, došlo takvo vreme.

I kažu da su nepoznati ljudi iz snova zapravo oni koje vidimo negde, nekad. To je možda najveći strah pojedinca, a najčistija nada u rulji, cilj i ambicija. Pseudostezija kao epifenomen razbijenih misli.

Samo ti mi ostaješ.