Bez reprize

Oči pune tuge gledaju u praznu tačku na nebu satkanom od mraka i bola. Jecaji tišine odbijaju se o nevidljive zidove samoće i paraju uši. Samo mrvica bezbrižnosti iz nje, pevuši pesmu o mladosti, o slobodi. Mladost nije prošla, ali ona ludost i lepota koja uvek ide uz mladost se krije od monstruma usamljenosti. I sreća se sakrila u uglu oka koje još uvek pomalo svetluca, ali uz oblake tame i to se gasi. Krici samoće se šire celom dušom i guše svaku trunku nade. Možda je bilo prerano za zaključke, ali sada, nakon toliko vremena, sada je kasno. Mada, vreme je samo služilo, nije postojalo, gubilo se u dubini osećanja. Mnoga pitanja koja ne daju mira, kao da kuckaju u razum da im da odgovor, čekala su da razum dobije tu snagu da naglas prizna zašto… zašto je svet tako okrutan, pravda tako nepravedna i ljubav tako komplikovana? Zašto sve što je lepo ima kraj, i to uglavnom surov? I pitanje koje je možda najzaslužnije zašto se realnost promenila u njenim očima – “Zašto sam sama na svetu i niko me ne razume”? Pitanje koje razara svest a nekad ode toliko duboko da razori i život. Nije sigurna kada se ono pojavilo, i zašto, ali je polako otklanjalo svako razmišljanje o životu i postavljalo svoju armiju koja se zvala “Zašto”! I svuda gde armija prođe, ostavlja trag gde se tačno vidi pečat tuge. Dok su oči sve dalje gledale u nebo i misli sve dublje uništavale svest, srce je žurilo da stigne godine što brzo odlaze, ali jedino je moglo da ubrzano otkucava preostali život. Davno je prošlo to vreme kada nije imala ništa a imala sve, kada je bila srećna a nije ni primetila, kada je mogla da ima mnogo više a nije ni verovala u to. Zapravo, to je bilo kobno – zagubila je veru u lavirintu života. I kad su je problemi od kojih je bežala stigli, nije imala svoje tajno oružje, imala je samo pitanja bez odgovora. Mnogima, u životu se pojavi problem niotkuda, gde ne postoji i gde nikako ne bi smeo postojati. Ljudi poveruju u njega, jer ljudi su naivni i veruju u sopstvene laži. To je onaj problem koji ti ljudi nazivaju depresijom, problem koji ne postoji a ipak guta ono što postoji. Nebo, puno sjajnih zvezdica, dobi odraz njenog pogleda. Izgledalo je tako rajski, ruke su hrlile ka tim svetlucavim zvezdama ne bi li i one dobile tu rajsku lepotu. Odnekud se pojavi sakrivena mašta i odvede je negde gde nema bola, negde pored jezera. U tihoj vodi nemoći pojavi se njen lik. Devojka crne kose i crnih očiju, naizgled jaka i čvrsta, iako je mali vetrić straha izazvao buru u njoj, potonu isto tako lagano kao što se pojavila ovde. One oči, pune tuge se zatvoriše, one ruke što hrle ka zvezdama se spustiše, ono srce što juri godine što su prošle, stade… I armija “Zašto” dobi odlučujuću bitku..

2009. (14 godina)
*Neobjavljivano