Betmen, ulitarizam i moralni integritet

Utilitarizam je etička doktrina koja kaže da je „dobro“ najveća sreća najvećeg broja ljudi – najkraće rečeno (jer postoje razne grane utilitarizma koje tu definiciju o „dobru“ dopunjuju). Čini se da je to ono za šta se bore svi superheroji, i stoga, da li je Betmen trebalo da ubije Džokera, jer bi to bila najveća sreća najvećeg broja ljudi, onako kako utilitarizam i zahteva? Ne mislim pritom na ovaj nov prikaz Džokera, po kojem je on žrtva, i gde razumemo potrebu za haosom, ja mislim na onog nerazumnog i nerazložnog zlikovca, koji “samo želi da gleda  svet kako gori”. Zar ubijanjem njega ne bi bio najlakši i najbrži način za Betmena da postigne utilitaristički cilj?

On oseća negativnu odgovornost, koja je, po tumačenju Bernarda Vilijamsa, neophodna utilitarističkom moralu. Pozitivna odgovornosot je odgovornost za stvari koje sami činimo, a negativna i za stvari koje dopuštamo da se dese. Zainteresovanost samo za stanje stvari, kao što je kriminal u Gotamu, vodi principu nepristrasnosti – odnosno, principu po kojem nema razlike u tome ko šta čini, nego je jedino relevantno upravo stanje stvari, a ne činilac. Izgleda da to stvarno jeste Betmen – oseća odgovornost za samo stanje stvari iako ga nije direktno izazvao. Ali on ne postupa kao utilitarista, ne ubija Džokera i ne ubija nikog, i kad bi to bilo utilitaristički najbolje rešenje. To njega etički čini kompleksnijim od ostalih superheroja.

“Uz veliku moć ide velika odgovornost”, to je nešto sa čim se svaki superheroj muči da prihvati, iako je Spajdermen poznat po tome, to zaista jeste muka svakoga kome je data velika moć. I kad prihvati, krene da dela u skladu sa utilitarističkom normom, dakle, za dobrobit što većeg broja ljudi.

Ali Betmenu nije data velika moć (ako ne računamo finansijsko blagostanje, a nećemo da računamo, jer to nije moć u pravom smislu), njemu je data samo velika nesreća koju je on okrenuo tako da postane supermoć. Nesreća koju čovek nosi sa sobom jeste deo njega, tako da i supemoć nastala iz nesreće jeste deo njega, te se on ne bori s takvom (utilitarističkom) odgovornošću jer mu velika moć nije data, nego ju je sam izgradio, i nije utilitaristaOn je svoju moć sam stvorio, pa je odgovoran samo za sebe. Uspeo je da izgradi sebe uz pomoć niza moralnih principa, i zato se drži svog moralnog integiteta.

Kako se moralni integritet i utilitarizam sukobe? Pa delanje po prvom je shodno sopstvenim principima, a po drugom je delanje shodno već postojećem principu. Postoje dva primera koja lepo pokazuju kakva utilitaristička odluka jeste i šta sve uračunava. Prvo tu je primer Džordža, koji je upravo doktorirao na hemiji i ne može da nađe posao. Ima i ženu i decu na koje se to veoma loše odražava. Stariji hemičar nudi Džordžu solidno plaćen posao da radi u laboratoriji na istraživanju hemijsko-bioloških ratova. Džordž je baš protiv hemijsko-bioloških ratova i ne želi ovaj posao. Hemičar na to kaže da ni sam nije previše oduševljen poslom, ali ako ga Džordž ne prihvati, neko drugi hoće, i to baš neko potpuno suprotan Džordžu. Šta on treba da učini?

Zatim, imamo Džima, koji predvodi ekspediciju i našao se u južnoameričkom selu, gde se vojnici spremaju da streljaju dvadeset Indijanaca koji su protestovali protiv vlade. Kapetan, Pedro, je spreman da učini posebnu priliku i pusti Džima da ubije jednog, a ostalih devetnaest biće slobodno. Ako Džim odbije, svih dvadeset biće streljano. Šta Džim treba da uradi?

Utilitaristički odgovor bi bio da je sasvim očigedno da Džordž treba da prihvati posao, a Džim da ubije jednog Indijanca. Ali možda odgovor i nije tako očigledan, jer nam se, uprokos boljeg opšteg stanja stvari, čini da je ipak pojedinac odgovoran za ono što sam uradi. To je povezano s vrednosti integriteta, što je utilitarizmu skoro neshvatljiv pojam.

Međutim, postoji i psihološki efekat na agenta koji može da utiču na odluke s utilitarističkog gledišta. Ovo se odnosi na osćanja koja bi pojedinac imao, odnosno u oba slučaja on bi se osećao loše, što je s utilitarističkog gledišta neracionalno, stoga ova osećanja nemaju nikakvu (ili veoma malu) ulogu u odlučivanju. U Džordžovom slučaju bi njegova osećanja imala veću težinu, dok kod Džima ne baš. Kad bi Džim odbio da ubije jednog Indijanca na bazi svojih osećanja, to bi ličilo na nečasno samoljublje. Nečast kao samoljublje je i moćno oružje utilitarizma. Ali ta osećanja treba da pomognu u smislu da ako pojedinac može da ih zanemari i vidi situaciju s utilitarističkog gledišta, onda ono što utilitarizam predlaže i nije pogrešno, ali ako ne može da je vidi na taj način onda bi prihvatanje utilitarističkog rešenja bilo pogrešno, jer prihvatanjem ne bi zanemario samo svoja osećanja, nego bi potcenio i svoje mišljenje kao racionalnog bića, o tome šta je ispravno i šta pogrešno i odbacio svoj moralni integritet i ujedno, svoj identitet.

To pokušava da uradi Džoker Betmenu, “ubij me, i mnogi će biti srećniji, ali moraš da se odekneš onog svog principa da ne ubiješ nikog”. Jer on zna da ako Betmen to učini, Džoker će biti mrtav, ali Betmen će biti pobeđen, Betmen neće postojati više. Samo tako Džoker pobeđuje. To se lepo vidi u maestralnom “Mračnom vitezu”, u sceni gde Betmen vozi munjevito brzo ka Džokeru i ovaj mumla kao “udari me”. Kad bi stvarno to učinio Betmen ne bi bio Betmen, ali ne zbog toga kako bi javnost to tumačilla, jer njemu nije bitno koliko bi ga to iskompromitovalo, on ionako nije voljen od javnosti, nego bi on sam sebe urušio iznutra.

Džordž i Džim bi doneli utilitaristički ispravnu odluku zbog onoga što smo nazvali negativnom odgovornošću. Odnosno, ako oni ne urade nešto što smatraju pogrešnim, neko drugi će uraditi još gore od toga, i oni snose odgovornost za taj još gori ishod jer ga nisu sprečili, što je posebno uočljivo u Džimovom slučaju (jedan život naspram dvadeset). Iako bi, po ovome, Džim, ako odbije da ubije jednog Indijanca, bio odgovoran za smrt ovih dvadeset, pitanje je koliko je on učinio da ih Pedro ubije. Ne treba gledati kako Džimova odluka utiče na Pedrovu odluku, da ubije jednog ili dvadeset, nego kako Pedrova već donešena odluka, da ubije jednog ili dvadeset, utiče na Džimovu odluku. Pedro je taj koji stvarno odlučuje. I to je ugao iz kog kritikujemo negativnu odgovornost.

Opet, Džokerova ponuda, sročeno, bi glasila: “ili ubij mene ili će na stotine drugih biti mrtvo”. Kad bi ga Betmen ubio, povinovao bi se njegovoj odluci, a ne pratio svoj moral.

Džimov slučaj je ipak malo teži i utilitarističko rešenje je verovatno ispravno, ali je cilj ove kritike da se do toga dođe na drugačiji (više betmenovski) način, a ne prostim postavljanjem utilitarističkog pitanja – šta je najbolje za većinu. Džordžov slučaj je drugačiji, ako on prihvati utilitarističko rešenje, odriče se čitave svoje ličnosti. Sreća za što više ljudi koju utilitarizam obezbeđuje, ne samo da je različita među ljudima, nego nekima sreća uopšte ni ne predstavlja cilj života i svih radnji u njemu. Nekima je svojstvo i integritet mnogo važniji, zato se ne može tražiti da se jedinka toga odrekne.

Ne radi se o tome da bi takav gubitak izazvao nesreću koja je veća od izazvane sreće, nego se postavljamo van ovakve utilitarističke kalkulacije. Sagledavamo osobenost koju neko gradi celog života, i niko nema prava da od njega očekuje da je se odrekne. Betmen nije utilitarista, on nije samo neki lik koji zatvara kriminalce po Gotamu i tako čini najveću sreću najvećem broju ljudi. On je jedinstvo netaknutog integriteta, i samo tako izgrađuje sebe kao superheroja.

Džabaletan 8. mart 2020.
Ana Ilić