Svima koji me nisu popreko pogledali

Ovaj pesnički prvenac Ane Ilić, obolele od Fridrajhove ataksije, pokazuje da nikada i ni u kom slučaju, ma o čemu se radilo, nema predaje u životu

Šesnaestogodišnja Hančanka Ana Ilić je borac. I to kakav! Do svoje devete godine ni po čemu se nije razlikovala od svojih vršnjaka. Možda jedino po izuzetno dobrim rezultatima koje je postizala u početku svog školovanja. Na nesreću, već u desetoj godini obolela je od Fridrajhove ataksije – retke, teške i podmukle bolesti. Njeno do tada bezbrižno detinjstvo krenulo je u drugom pravcu. Bolest je napreovala, ubrzo je postala vezana za invalidska kolica. No, nije se predavala. Utehu, nadu i ventil za ozdravljenje nalazila je u stihovima. U početku skrono i skriveno, a kasnije to već nije bilo moguće. Svoje misli i osećanja prenosila je na papir, nastajali su stihovi, strofe, pesme. Onakve kakve mogu da nastanu iz pera i srca jedne tinejdžerke, pesme koje iz tame šalju svetle poruke. Svetlost dana nedavno je ugledala njena prva zbirka pesama „Pod svetlom istine“, namenjena, kako kaže autorka, svima koji je nisu popreko pogledali. Promovisana je prošlog petka u prepunoj Sali hanskog Kulturnog centra, što se u ovom gradu odavno nije desilo.

Ambijent prekrasan. Pomalo i tužan, mada su svi to želeli da potisnu. Na bini neverovatno stidljiva i veoma lepa autorka knjige i njeni gosti – otac Goran i književnici Vanja Bulić, Svetlana Polak i Milan Dobričić. U dnu dvojica hanskih momaka koji su sa svojim akustičnim gitarama obojili ovo veče. Svirali su muziku koju sluša Ana i njeni drugari iz Gimnazije, ali i oni malo stariji koji su bili u Sali.

– Čitajući ove pesme, upoznao sam jednu hrabru devojku koja se ne predaje uprkos svim nedaćama koje su je snašle. Iznenađen sam jačinom stihova i njenim jasnim porukama i u prvi mah sam imao utisak da je reč o piscu u zrelim godinama. Ona ima svoj svet, a to je njena poezija, rekao je Vanja Bulić i pozvao prisutne da krenu njenim stopama i pronađu svoj svet i bez obzira na probleme razmišljaju pozitivno.

Primetna je izvesna doza treme kod Ane. Onako stidljiva i vidno zbunjena, ne govori puno. A i zašto bi. Njeni stihovi sve govore, iako nije verovala da će ih iko ikad čitati. Time je ostvarila jedan od svoja dva sna – izašla je knjiga koja govori o bolesti i njoj samoj.

Ljubav nije kad za nekim goriš od želje,
Ljubav nije kad nekome poljubac samo daš,
Ljubav nije kad deliš s nekim samo veselje,
Ljubav je neopisiva ako samo voleti znaš…

Svoje impresije nije krila ni pesnikinja Svetlana Polak koja je na ovoj književnoj večeri istakla da se Ana svojim pesmama obračunava i dopisuje sa principima morala i pravde i ostavlja u tom celom svom opusu mesto za svakog od nas,Dugujem joj zahvalnost jer je u ovom trenutku ona ta koja svojom ogromnom energijom podseća da danas više nego ikad moramo da budemo čovek čoveku. Ako uzmemo u obzir njene godine, priznaćemo da se hrabro suočila sa samim principom pobede. I zato je ona za mene pobednik, a ako pažljivo čitamo njene stihove možemo i da naučimo kako se bori i kako se pobeđuje.

To pokazuju sledeći Anini stihovi, koje sun a promociji kazivale njene školske drugarice Stefanija Milanović i Dubravka Ranđelović:

Nisam imala ništa,
U vremenu kada su svi imali,
I nisam želela ništa,
U vremenu kada je sve bilo moguće,
I nisam umela ništa,
U vremenu kada je sve bilo lako.

I Milan Dobričić, pesnik, književnik, voditelj I urednik emisije za osobe sa invaliditetom “Mesto za nas” koja se emituje na Drugom program RTS-a, nije skrivao emocije. U pojedinim stihovima se pronašao, setio svojih pesničkih početaka. Prepoznao je Aninu čistu dušu i iskrena osećanja. Svakako i nadu da će se obistiniti ono što je ona i napisala – da neće stati, uvek će biti tu i uvek će pisati.

Fantastični muzički dvojac krenuo je sa taktovima pesme “Stairway to heaven”. Bio je to kraj ove divne večeri. Posetioci su “kupovali” knjigu koja nije imala cenu. Koštala je po meri srca. Treba verovati da će ono što stoji na njenoj poleđini “nepokolebljiva težina reči – neizlečivo” biti za ovu hrabru devojku samo ružan san.

 

Gordana Savić
Nova Slobodna reč, Vranje
6. april 2012.