Ovo je besplatno – Blog o socijalnom uključivanju br. 5

Kad je nešto što želim da kažem van logične jezičke forme, ja to napišem u vidu poezije. Ili pojedem nešto što ima ukus mojih osećanja. Ili nacrtam nešto što ima taj oblik. Kad bih mogla, možda bih igrom i telom načinila pokret koji izražava moje misli. U svakom slučaju, svet je pun allternativa kad je u pitanju iskazivanje misli i osećaja van razuma. Zato ono “niko me ne razume, ne mogu to da objasnim” nema pravu snagu. Pa šta ako niko ne razume tvoju patnju, ili neku tvoju želju, ili neku tvoju misao? Nije samo tvoj život jedinstven. To ne znači da ne treba da kažeš ili iskažeš to, na bilo koji način. Možda pronađeš pravu formu kako da se izneseš to. Možda ne kažeš, ali se izraziš onako kako treba kroz neki svoj rad. Živimo u svetu gde niko nikog ne razume, i proživimo osećajući se otuđeno i oholo zbog toga, zaboravljajući jedinu osobu koja može da nas razume – sebe.

Ja ne kažem da neko može da te razume, ne može, ali kažem samo da ne trebaš ćutati zbog toga. Zar ionako nije sebično očekivati od nekog da te razume? Zašto bi neko trebao da obavlja taj posao umesto tebe? Kad ti sam sebe razumeš, prestaje potreba za objašnjavanjem. Kažem,“prestaje potreba”, a ne “prestaje objašnjavanje”. Jer ti i dalje treba da govoriš sve, samo nema one grozničave potrebe, sujete, ljutnje i gordosti kad neko ne shvati. A zašto treba pričati i dalje? To je već pitanje smisla života, ali kako god odgovoriš na to pitanje, smisao sigurno nije u ćutanju.

Mi, manjine, suočavamo se sa nerazumevanjem ne samo jedne ili nekoliko osoba, već celog društva. U trenutku kad uvidimo da je to cela jedna ogromna mreža nerazumevanja, to nas obeshrabri. Onda ućutimo, izgubivši želju da se učinimo razumljivim drugima, i tad se ne učinimo ni razumljivim sebi. Tako odustanemo jer očekujemo od drugih ono što prvo treba sami da uradimo.

Oni koji kažu da razumeju sebe, ali ćute pred drugima zbog njihovog nerazumevanja, se zavaravaju. Niko ne može da kad razume sebe, ćuti. Naročito predstavnici manjina, oni uvek govore nečim, neki rečima, neki delima, neki životom (čak i nenamerno, priča biva rečena, zar nije bolje biti u kontroli toga šta će da bude rečeno?). I to ima smisla za njih, a drugima može da približno otvori oči u vezi nekih stvari.

Ja govorim umetnošću, i u poeziji koju pišem ogolila svoja osećanja i sebe do srži, ne očekujući da neko razume. I nastavljam da pišem i delim pesme, i sve svoje nerazumne misli. I to što ne kaže mene kristalno jasno i razumljivo, ne znači da ne može da kaže nešto što je drugima približno tome. Kad ne razumemo sebe, možemo da se ljutimo na druge smatrajući da oni to treba da znaju, a kad razumemo, tuđe “približno razumevanje” je najviše čemu možemo da se nadamo, ali je važno to da kad shvatimo sebe, sasvim je u redu to “približno”.
Uvek prvo razmisli šta ti možeš da uradiš povodom nečega, pa onda krivi druge.

 

Blog o socijalnom uključivanju predstavlja deo sajta Tima za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva Vlade Republike Srbije.

To je mesto koje okuplja građane i građanke različitih profila koji žele da iskažu svoj stav o socijalnom uključivanju, pruže novo i drugačije viđenje okruženja u kojem žive, i ukažu na primere dobre prakse koje svakodnevnicu u Srbiji čine boljom. Autori tekstova na Blogu o socijalnom uključivanju strastveno sprovode socijalno uključivanje u praksi i kritički ukazuju i na sve nedostatke i izazove sa kojima se naše društvo nosi.

– Vlada RS uspostavila je Tim za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštava u julu 2009. godine. Tim je nadležan za jačanje kapaciteta Vlade da razvija i sprovodi politike socijalnog uključivanja zasnovane na primerima dobre parakse u Evropi i pruža podršku resornim ministarstvima u razvijanju i sprovođenju politika socijalnog uključivanja uz redovne konsultacije sa organizacijama civilnog društva.

Ovo je besplatno 
26. maj 2017.