Ana Ilić pod svetlom istine ostvaruje svoje snove

Do svoje devete godine Ana Ilić se ni po čemu nije razlikovala od druge dece, osim, možda, u izvanrednim rezultatima koje je postizala u prvim godinama školovanja. A onda, iznenada, uspostavljena joj je dijagnoza Fridrajhova ataksija – retka, teška i podmukla bolest za koju nema leka. Anina ličnost pleni, a njene pesme diraju duboko u dušu, terajući čitaoca da potraži odgovore na najvažnija životna pitanja.

Susret sa nepoznatim i bolešću u desetoj godini, strahovi i prvi stihovi nastali u periodu do šesnaeste, predstavljaju tragove ličnog iskustva i autentične zabeleške svoga, tada sputanog života, nade koja ne umire i nadahnuća, te hrabrog obračuna i dopisivanja sa principima morala i pravde iz čega su se rađale čudesne pesme.

Tako je sa svojih 16, sa optimizmom i smelošću, pozvala one koji možda misle da ne mogu, ne znaju ili ne smeju, da slobodno kroče u svet umetnosti. Jer, kad vole, onda i znaju, i onda sebi i drugima otvaraju ta velika, teška vrata kroz koja bi mnogi voleli da prođu. Danas, Ana Ilić nije više devojčica. Zrela, ispunjena i srećna svojom poezijom leči duh i opominje da prihvatiti sebe znači prihvatiti i svoje unutrašnje demone i izboriti se sa njima.

Inkluzija znači uključivanje u društveni život, a Ana Ilić iz Vladičinog Hana, studentkinja filozofije na niško Filozofskom fakultetu i pesnikinja, uprkos retkoj bolesti Fridrajhova ataksija sa kojom živi veoma je aktivna. Svakodnevno je na fakultetu, uči i piše divnu poeziju.

Devetnaestogodišnja Ana je sa svojom životnom pričom sazrela, a kako i sama kaže u životu se sve uči sa godinama. Važno je da radimo ono što volimo i što nas ispunjava dodatnom energijom. Vrlo zapaženim zbirkama pesama „Pod svetlom istine“ i „One zvezdane oči“ ova mlada autorka je skrenula pažnju javnosti na osobe sa retkim bolestima, ali su se za nju zainteresovali ljudi iz celog sveta.

Brojne poruke na društvenim mrežama neretko joj stižu od ljudi koje su dirnuli Anini stihovi, a njena ličnost i hrabrost inspirisale. Ana se aktivno uključuje u razne akcije, jer je upravo aktivizam jako značajan da bismo se zbliži i pružili podršku jedni drugima.

Ana Ilić smatra da je sistem vrednovanja među ljudima donekle pogrešan, jer mnogi od nas nisu ni svesni da su osobe sa invaliditetom naše komšije, sugrađani, ravnopravni deo društva i jednaki sa svima nama.

Pored podrške drugih ljudi koja je svima neophodna, onu unutrašnju snagu ljudi nalaze u najrazličitijim delovima svoje duše. Filozofija i poezija su Anina velika ljubav. Ovoj lepoj i šarmantnoj dami umetnost i kreativnost pomažu da živi sigurnijim životom.

Inkluzija znači uključivanje u sistem, kako obrazovanja, tako i društva u celini. Kada se suočila sa bolešću još kao desetogodišnja devojčica porodica je bila brvi oslonac. Ipak, Ana kaže da je u svemu kroz šta prolazi važno da prvenstveno prihvatimo i podržimo sami sebe.

Ova bistra i mudra devojka je svakako primer kako se treba nositi u životu sa nedaćama, čak iako nismo u stanju da hrabro koračamo, već se hrabro krećemo u kolicima. Najbolje Anine poruke izrečene su kroz njene stihove.

Od trenutka donošenja principa inkluzivnog obrazovanja Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju još 2009. godine pomaci su vidljivi, ali nedovoljni. Iz Saveza distrofičara Niša nam Biljana Đorđević govori o svemu što je neophodno obezbediti kako bi se inkluzivno obrazovanje poštovalo i primenjivalo u potpunosti, ali nam predočava i nedostatke ovog zakona.

Za osobe oštećenog vida i sluha, ljude u kolicima ili sa nekom drugom vrstom invaliditeta potrebno je obezbediti adekvatne prilaze na javnim mestima, opremu za učenje i školovanje, a cena toga je njihov život, sloboda, jednakost. Svi smo mi deo istog društva. Inkluzija, možda nedovoljno brzo, ali postepeno postaje neraskidivi deo savremenog čoveka.

Zorica Milenković Izvor: City radio
3 x IN
Otvoreni radio
01. decembar 2015.